Avijasija kao privredna grana razvija se poslije I svjetskog rata. Prvi medunarodni komersijalni let izvršen je između Londona i Pariza 15. avgusta 1919. godine.1
Medutim, očigledno i prije toga, vazduhoplovi su započeli da se koriste za prevozne svrhe, pa se pominje da je još 1910. godine jedna kompanija za osiguranje automobila i opšta osiguranja nudila posebnu vazduhoplovnu polisu.2
Londonski Lojd je već 1911. godine, takode izdao svoju avio-polisu nazvavši je „Bijela krila“.3
Poslije II svjetskog rata civilna avijacija doživIjava nagli razvoj, pa samim tim i osiguranje avijacije. Razlog više bio je i donošenje odgovarajućih propisa u ovoj oblasti, a posebno međunarodnih konvencija za oblast odgovornosti vazdušnih transportera, gdje svakako centralno mjesto zauzima Varšavska konvencija o odgovornosti za smrt i tjelesne povrede putnika iz 1929. godine i Rimska
~ Profesor Pomorskog fakulteta u Kotoru, u penziji
1 Dato prema M. J. Spurway: Aviation Insurance, The Market and Undenvriting practice, London, 1991, str. 1.
2 Navodi se da su tada avioni imali vrijednost od 1.000 engl. funti, pa i manje, da se je kasko osiguranje nudilo za 45 funti za prvih 100 funti, i po 15 za svakih dodatnih 100 funti, uz samopridržaj od 10 funti po jednom zahtjevu, a osiguranje odgovornosti prema trećima za 5 funti za prvih 100, i po 2 funte za svakih slijedećih 100 funti, sa odbitnom franšizom od 5 funti po štetnom dogadaju, pa se izražava sumnja da se je po tako visokoj cijeni osiguravalo mnogo aviovlasnika. (Vidi: P. Vissars: Aviation Insurance, A Plane Man’s Guide, 1 st. ed., London, 2001, str. XI).
3 M. J. Spurway, op. cit. str. 3.
konvencija koja se odnosi na štete prouzrokovane trećim licima na zemlji od strane vazduhoplova iz 1952. godine.[1]
Normalno, najbrži i najveći razvoj civilna avijacija doživljava u najrazvijenijim državama svijeta, gdje primat svakako pripada Sjedinjenim Američkim Državama. Sve ovo uticalo je i na razvoj tržišta za osiguranje avijacije, jer i pored toga, što je avio-osiguranje razvijeno u mnogim državama, kao što su Njemačka, Francuska, Holandija, Australija ili skandinavske zemlje, najveća i najznačajnija tržišta osiguranja avijacije su u Londonu i Sjedinjenim Američkim Državama.
Američko tržište svakako je najveće po fizičkim pokazateljima iskazanim po broju, veličini i vrstama vazduhoplova i čini preko polovine ukupne svjetske vazdušne flote.[2]
Medutim, za ovo tržište koje ima svoje osiguravajuće kompanije i uslove osiguranja, upravo zbog njegove veličine može se reći da je kontinentalno ograničeno. U literaturi se ističe da to tržište ima tendenciju da svoje poslovanje zasniva na dva potpuno različita pristupa. Radi se o posebnom pristupu američkim rizicima i onima koji nisu američki. Dok na sopstvenom tržištu američki osiguratelji teže prihvatanju što većih dijelova ukupnog pokrića i takode se pojavljuju u ulozi vodećih osiguratelja (lidera), na stranim tržištima, uključujući i londonsko, pojavljuju se po pravilu kao saosiguratelji sa malim učešćem i vrlo rijetko kao lideri.[3]
[1] Vidi: B. Ivošević: Saobraćajno pravo, Beograd, 2005, str. 40-42; M. J. Spurway: Aviation Law and Clains, London, 1991, str. 1-11.
[2] Opredjeljujući se u ovom radu za izraz „vazduhoplov“ slijedimo podjelu kako je data i u našem pravu. Naime pod pojmom „vazduhoplov“ podrazumijevaju se sve letilice teže od vazduha u koji pojam se uključuju i helikopteri.
[3] Vidi: E Wissars, op. sit. ctr. XVI.