Evropska unija (tada Evropska ekonomska zajednica) još pre trideset godina započela je usklađivnje evropskog zakonodavstva u oblasti osiguranja, što je, nakon niza direktiva, rezultiralo propisivanjem tzv. univerzalne dozvole koju društvu za osiguranje izdaje nadzorni organ domicilne države članice, a na osnovu koje društva mogu da obavljaju aktivnosti osiguranja u Zajednici putem osnivanja ili slobodnog pružanja usluga, bez izdavanja bilo kakave dozvole. Ipak, ove direktive ne sadrže usklađena pravila za likvidacione postupke društava za osiguranje. Otuda je 2001. godine konstatovano da bi trebalo pristupiti usaglašavanju zakona i u ovoj oblasti, jer je „u interesu ispravnog fukcionisanja unutrašnjeg tržišta i zaštite poverilaca da se donesu usklađena pravila o likvidacionim postupcima za društva za osiguranje na nivou Zajednice“ i usledilo je donošenje posebne direktive – Direktiva 2001/EC Skupštine i Saveta Evrope od 19.3.2001. o reorganizaciji i likvidaciji duštava za osiguranje (u daljem tekstu: Direktiva)[1].
Ciljevi donošenja Direktive su, dakle, jasni: u prvom redu su zaštita poverilaca i ispravno funkcionisanje unutrašnjeg tržišta. Predmet regulisanja su likvidacioni postupci i reorganizacione mere nad društvima za osiguranje. Pod reorganizacionim merama smatraju se: „mere intervencije administrativnih ili sudskih organa, usmerenih na očuvanje ili uspostavljanje finansijske stabilnosti društva za osiguranje i koje utiču na prethodna prava lica , izuzimajući prava samog društva za osiguranje, podrazumevajući i ne ograničavajući se na mere koje se odnose na obustavu plaćanja, suspenziju mera izvršenja ili smanjenje potraživanja.” (član 2.c Direktive).
Takođe je definisan i obuhvat usklađivanja: usklađena pravila se odnose na društva za osiguranje koja imaju sedište na teritoriji Zajednice, ali i na filijale na teritoriji Zajednice koje svoja sedišta imaju u trećim državama. Pod filijalom se, inače, podrazumeva „svako stalno prisustvo društva za osiguranje koje obavlja poslove osiguranja na teritoriji države-članice koja nije domicilna država-članica.” Prema tome, ova Direktiva ne reguliše posledice likvidacionih postupaka i reorganizacionih mera u odnosu na treće države.
Značajno je, međutim, istaći da Direktiva ne pretenduje da obaveže države-članice na potpuno jedoobrazna rešenja. To se vidi po tome što se često upućuje na zakonodavstvo domicilne države. Na primer, ukazuje se da propisi domicilne države– članice teba da opredele tretman imovine i obaveza u likvidacionom postupku društva za osiguranje; zatim, kojom imovinom i obavezama upravlja nezavisno lice sa stalnim ovlašćenjem da istupa u svojstvu zastupnika društva. Ili, svi uslovi za otvaranje, vođenje i okončanje likvidacionih postupaka treba, u pravilu, da budu regulisani zakonima država – članica. Nekada se daju alternative za pojedina rešenja – na primer, kod propisivanja isplatnih redova u likvidacionom postupku (data su dva metoda koje države – članice mogu da biraju, ali uz napomenu da ih to ne sprečava da propišu isplatne redove u vezi različitih kategorija potraživanja od osiguranja).
Ipak, ono što je obavezujuće za države–članice jesu principi na kojim se zasniva regulisanje ove materije. Oni su naglašeni u uvodnom delu Direktive, i to su sledeći principi: princip isključivosti, univerzalnosti, koordinacije, javnosti, ravnopravnog tretmana i zaštite poverilaca.
Princip isključivosti se odnosi na to da isključivo nadležni organi domicilne države-članice treba da imaju ovlašćenje za donošenje odluke o likvidacionim postupcima nad društvom za osiguranje. Princip univerzalnosti se sastoji u tome da sva potraživanja i obaveze društva za osiguranje treba da budu obuhvaćena u postupcima za likvidaciju. Princip koordinacije nalaže da nadzorni organi domicilne države-članice treba da budu bez odlaganja informisani o otvaranju likvidacionog postupka. Princip ravnopravnog tretmana i zaštite poverilaca smatra se od suštinske važnosti i po njemu osigurana lica, ugovarači osiguranja, korisnici i sva druga oštećena lica imaju pravo direktne tužbe prema društvu za osiguranje u vezi potraživanja nastalog iz poslovanja osiguranja, i to pravo mora da bude zaštićeno u likvidacionim postupcima.
* Počasni predsednik Udruženja za pravo osiguranja Srbije
[1]Prevod ove Direktive objavljen je u „Reviji za pravo osiguranja”, br. 4/2006, str. 91-101.